“Brat mi to nikad nije oprostio”: Poznati glumac otkrio da je djetinjstvo proveo u domu za siročad

spot_img

Proslavljeni glumac Petar Božović imao je život kao iz filma.

Naime, malo ko zna da je on zajedno sa bratom dio djetinjstva proveo u domu za ratnu siročad.

– Živio sam u Zemunu dok mi majka nije umrla, a to se desilo brzo, tako da se majke skoro i ne sjećam. Moj otac, nezadovoljan uslovima u njemačkom logoru, nastavio je da robija i na Golom otoku. Tako brat i ja ostadosmo u domu za ratnu siročad na Senjaku. U posjete su mi dolazili baba, tetke i ujaci dok me nisu prihvatili, pa sam neko vrijeme bio u kolektivnom stanu. Onda su i ujaci otišli na Goli otok, a ja ponovo u dom dok me moja baba, tetka Vida Vlahović nije uzela i odvela u Kolašin. Moj brat je ostao u sirotištu i mislim da mi nikad nije oprostio, kao da sam ja bio kriv što sam izabran – ispričao je Božović.

U svom intervjuu iz decembra 1998. godine, ispričao je zbog čega je pobjegao iz pozorišta, ali i kao mu se vratio.

– Pobjegao sam i bio u bjekstvu jedno četiri godine. Nisam pa pobjegao od pozorišta nego od svega. Od haosa… Moje vijuge opet nisu mogle da primaju te nove misli i ponašanja. Cijeli taj haos sa gubitkom ondašnje Jugoslavije koja je bila najljepša zemlja na svijetu, koja nam je i onako bila mala i tijesna… Mi smo mislili da smo veći nego što jesmo i bili smo i uobraženi, i vjerovali smo da ćemo normalno ući u Evropu. Nikad nisam vjerovao da ću u Evropu morati da idem preko Kine i Bjelorusije. Vidite koliki je naš put: oko cijele zemljine kugle mi moramo da idemo u Evropu umjesto da odemo preko puta! Izgleda da smo dobili kartu u pogrešnom pravcu. Kao što nam je i obećano, tramvajem idemo u 21. vijek, a do Evrope stižemo preko cijelog svijeta! – govorio je Božović.

Naime, malo ko zna da je on zajedno sa bratom dio djetinjstva proveo u domu za ratnu siročad.

– Živio sam u Zemunu dok mi majka nije umrla, a to se desilo brzo, tako da se majke skoro i ne sjećam. Moj otac, nezadovoljan uslovima u njemačkom logoru, nastavio je da robija i na Golom otoku. Tako brat i ja ostadosmo u domu za ratnu siročad na Senjaku. U posjete su mi dolazili baba, tetke i ujaci dok me nisu prihvatili, pa sam neko vrijeme bio u kolektivnom stanu. Onda su i ujaci otišli na Goli otok, a ja ponovo u dom dok me moja baba, tetka Vida Vlahović nije uzela i odvela u Kolašin. Moj brat je ostao u sirotištu i mislim da mi nikad nije oprostio, kao da sam ja bio kriv što sam izabran – ispričao je Božović.

U svom intervjuu iz decembra 1998. godine, ispričao je zbog čega je pobjegao iz pozorišta, ali i kao mu se vratio.

– Pobjegao sam i bio u bjekstvu jedno četiri godine. Nisam pa pobjegao od pozorišta nego od svega. Od haosa… Moje vijuge opet nisu mogle da primaju te nove misli i ponašanja. Cijeli taj haos sa gubitkom ondašnje Jugoslavije koja je bila najljepša zemlja na svijetu, koja nam je i onako bila mala i tijesna… Mi smo mislili da smo veći nego što jesmo i bili smo i uobraženi, i vjerovali smo da ćemo normalno ući u Evropu. Nikad nisam vjerovao da ću u Evropu morati da idem preko Kine i Bjelorusije. Vidite koliki je naš put: oko cijele zemljine kugle mi moramo da idemo u Evropu umjesto da odemo preko puta! Izgleda da smo dobili kartu u pogrešnom pravcu. Kao što nam je i obećano, tramvajem idemo u 21. vijek, a do Evrope stižemo preko cijelog svijeta! – govorio je Božović.

https://2e352205944470718d9ea25c0ebe2792.safeframe.googlesyndication.com/safeframe/1-0-40/html/container.html
foto: vesna lalić/ringier
FOTO: VESNA LALIĆ/RINGIER

Glumac je otkrio i šta je radio u planinama.

– Bio sam po Sinjajevini i Komovima sa starim i umnim ljudima. Sa pokojnim Ilijom Dabetićem, umro mi je skoro, nisam ga mogao prežaliti… Sa Mijatom Mijatovićem koji je još živ, hvala Bogu… To su ljudi koji su uvijek živjeli sa prirodom i sve podnosili onako kako sve podnose ljudi iz junačkih narodnih pjesama. Takvih više nema… Nama je za sve neko kriv, a oni nikoga ne okrivljuju nego se bore. Oni su prvo nalazili slabosti u sebi i time postajali jači. Nisam ja tamo bio dođoš: djetinjstvo sam proveo u selu kod Kolašina, sve je to meni bilo blisko. Za te godine ja sam doživio ponovo djetinjstvo, što je veliki luksuz u ovom vremenu – govorio je tada glumac u dahu i dodao:

– Bilo bi suludo da sam taj dio života straćio ni u šta. Tamo sam naučio stvari za kojima sam tragao po svijetu: putujući, studirajući, čitajući… Čovjek nikada nije siguran da je sve pod rukom i da su stvari jednostavne: uvijek misli da su negdje daleko. Mora se otići i uvjeriti, provjeriti. Ako se ne ode uvijek ostaje pitanje zašto nije. Taj svijet koji živi sa ovcama, kravama, kozama, šumom i prirodom i ima sasvim konkretne dnevne probleme, onda je to novo saznanje. Kad dođe rat, odu u rat, vrate se, bace pušku, žene se, piju, kose, kad dođe rat opet odu… Oni su tu na zemlji duboko ukopani. To su pravi ljudi koji ostavljaju trag svojom djecom… Planina – tu je čovjek najbliži Bogu – rekao je on.

Božović je ispričao i kako se vratio pozorištu.

– Lenka i Rade Šerbedžija… Bez pozorišta sam se dosta loše osjećao. Jednom me je Nada Blam pitala: Kako ti je bez pozorišta? Kao bez voljene žene! Morao sam da se vratim. Komad “Na čijoj strani” je bio stvarno izazov. Za mene, uz sve druge okolnosti, i to što sam prvi put igrao sa Ljubom Tadićem. “Kuloarski sladokusci” su očekivali neki naš sukob, a mi smo se glumački zaljubili na prvi pogled. Na sceni smo ljuti protivnici, a van scene smo rekao bih, laskajući sebi, prijatelji – ispričao je Božović tada, prenosi Blic.

pressmediabih.com

DRUGI UPRAVO ČITAJU

Možda vas zanima