U ovom tekstu donosimo odgovor na pitanje “Zašto je drvo?” Na Balkanu gotovo nema osobe, ali i dalje, koja barem jednom …

Kad joj se nešto lijepo ili dobro što joj se dogodilo odmah pokucalo u njezino drvo.

Netko to radi lagano, prste na stolu, netko traži komad drva, a postoje oni koji, ako u blizini nema drva, kući u vašoj glavi s riječima “drvo”.

Ovaj je običaj toliko raširen da ga prihvati zdravo za gotovo, ali malo ih stvarno zna odakle dolazi i zašto stablo.

Navika tipkanja u stablo vodi se iz starih poganskih vremena. Mnogi narodi, od Kelte do Slovenije, vjerovali su da bogovi, duhovi ili zaštitnici prirode žive u drveću.

Zemaljski hrast, breza i vapna imali su status svetih stabala. Ako je čovjek kucao na stablo, mislio je da će pozvati na zaštitu tih božanstava ili duhova ili je zamolio da ga čuva od nesreće.

Dakle, izvorno se nije radilo “ne okrenuti se”, već pozvati božansku moć.

Dolaskom kršćanstva, običaj se previdio. Vjerovalo se da drvo simbolizira Kristov križ, tako da se udarajući u stablo njegova zaštita.

Tako se stari poganski običaj spojio s novom vjerom i dobio drugačije značenje – znak oslanjanja na božansku silu koja će dobro sačuvati i braniti od zla.

Danas većina ljudi kuca u stablo kako bi izbjegla red ili lošu sreću.

Kad kažemo nešto pozitivno “imam dobro zdravlje”, “Odlično mi je”, “Djeca su zdrava” u nama, možemo “izazvati” nesreću ili da “sreća ne čuje i ne pobjegne”.

Kucanjem u stablo, mi zapravo ritualno “prekidamo” zlu moć izgovorene riječi.

To je klasičan primjer čarobnog mišljenja: bolje je napraviti malu gestu nego riskirati da se dogodi nešto loše.

Drvo u svim kulturama imalo je posebnu važnost.

Razlozi su jednostavni:
Simbol života – lišće, voće i nova stabla iz drveta.
Veza između svjetova – korijeni idu duboko u zemlju, a nadstrešnica do neba.
Trajnost i izdržljivost – Drvo živi dugo i daje osjećaj sigurnosti.

Zbog toga je stablo postalo univerzalni “amulet” protiv zla.

Običaji u drugim kulturama

Ono što nazivamo “tipkanjem u drvu” postoji gotovo svugdje u svijetu:

Tako, na primjer, Eesglezi kaže “kucanje na drva”, dok Nijemci koriste izraz “auf Holz Klopphen”.

Opet Turci imaju naviku kad kažu nešto dobro, tri puta više od drva, a zatim se dodiruju za uho. A u Latinskoj Americi također kucaju u stablo koje “ne uzrokuje zlo”.

U detaljima postoje razlike, ali suština je ista – poziv sreće i zaštite.

S psihološke strane, tipkanje u stablo zapravo je ritual koji se smiruje. Kad kažemo nešto lijepo, postoji unutarnja nelagoda da bi se “sudbina mogla ljutiti”.

Jednostavna gesta – tipkanje – daje osjećaj kontrole. Tada vjerujemo da smo “učinili sve što je potrebno” da spriječimo nesreću, tako da se osjećamo mirnije.

Drugim riječima, to je mala doza autosugestija i načina zavaravanja vlastitog straha.

Upisivanje u drva kombinacija je starih poganskih uvjerenja, kršćanske simbolike i moderne psihologije. Ljudi to rade iz navike, zbog straha da se ne okreću ili jednostavno zato što “svi to čine”.

Iako znamo da u toj gesti nema stvarne moći, činjenica je da nam to donosi osjećaj sigurnosti i mira. A ponekad je taj osjećaj ono što nam najviše treba.

Dakle, sljedeći put kada dodirnete drvo, ne zaboravite ponavljati ritual tisućama godina, što su se ljudi uvijek borili protiv nesigurnosti života.

Izvor: ZanimljiVostidana.com