U emotivnom razgovoru u Sarajevskom jutru, Srebreničanin Rizo Tabaković podijelio je svoja sjećanja na prijeratni život u rodnom gradu, izdaju međunarodne zajednice, preživljavanje puta smrti u julu 1995. godine, te o tome kako je unatoč pretrpljenim strahotama uspio sačuvati ljudskost i pobijediti mržnju.
Rizo Tabaković svake godine učestvuje na Maršu mira, pješačkom pohodu kojim se odaje počast žrtvama genocida u Srebrenici. Kako sam ističe, povratak na ova mjesta za njega ima poseban, gotovo neopisiv značaj.
“Kad odem tamo, bude mi teško, a da ne odem, ne bih, čini mi se, ni preživio. Osjećam nekakvu, ako mogu tako reći, ugodnu bol. Boli, a tamo sam”, iskren je Tabaković.
On naglašava da ga raduje što svake godine vidi sve veći broj učesnika, posebno mladih ljudi, pripadnika bh. dijaspore i stranaca. Ipak, sa žaljenjem konstatuje i jednu tužnu činjenicu – preživjelih Srebreničana koji mogu svjedočiti iz prve ruke svake je godine sve manje.
Sjećajući se perioda prije agresije, Tabaković opisuje Srebrenicu kao prelijepu čaršiju i izuzetno razvijenu opštinu u kojoj je privreda cvjetala. Kao diplomirani inženjer šumarstva, posebno pamti snagu drvne industrije i giganta “Zeleni Jadar”, čiji su gotovi proizvodi, poput namještaja i parketa, završavali na zahtjevnom američkom tržištu.
Uz šumarstvo, Srebrenica je imala razvijen lovni turizam, dva funkcionalna rudnika (olova i cinka, te boksita), kao i snažnu industrijsku zonu u Potočarima. Posla je, kaže, bilo toliko da su u Srebrenicu svakodnevno dolazili radnici iz okolnih mjesta poput Bratunca i Ljubovije. Bila je to sredina u kojoj su svi željeli živjeti.
Idiličan život prekinut je brutalnim napadom na Srebrenicu 6. jula 1995. godine. Tabaković se prisjeća da je situacija bila izuzetno teška, dodatno otežana činjenicom da su branioci ostali bez komandanta Nasera Orića, prema kojem su svi gajili ogroman respekt i u koga su gledali kao u vođu.
Iako je Srebrenica bila proglašena zaštićenom zonom Ujedinjenih nacija, međunarodna zajednica je potpuno zakazala. Tabaković se sjeća sastanaka sa holandskim komandantom UNPROFOR-a Karremansom, koji je obećavao vojnu pomoć, ljudstvo i tehniku, te tvrdio da se grad mora odbraniti. Umjesto toga, braniocima je oduzeto naoružanje, posebno ono teško, dok su neprijateljske snage već kontrolisale sva okolna brda.
Konačna prevara uslijedila je 10. jula, kada je planirani kontranapad snaga Armije RBiH zaustavljen nakon obećanja predstavnika UN-a da će NATO izvršiti masovne vazdušne udare na neprijateljske položaje.
“Stvorena je jedna zabluda da će se to desiti. Međutim, nije se desilo. Ujutru 11. Jula oko 10 sati Srebrenica je zatamnjena nekakvim dimnim bombama i četnici su prešli do kraja blizu Srebrenice”, prisjeća se Tabaković trenutka kada je pad grada postao neminovnost.
U opštem metežu i užasu 11. jula, Rizo je svoju majku i četiri sestre ispratio prema Potočarima, dok je on, zajedno sa svojom suprugom s kojom se tek bio vjenčao, krenuo u neizvjesni i smrtonosni proboj kroz šume prema slobodnoj teritoriji.
Uprkos strahotama koje je preživio na tom putu, te svim užasima kojima je svjedočio, Rizo Tabaković je danas čovjek koji je uspio pobijediti ono najgore – mržnju.
Njegova poruka na kraju ostaje kao lekcija o snazi ljudskog duha:
“Izašao sam iz svega toga neokrnjen, potpuno čist. Mržnja nije odredila moju budućnost. Pobijedio sam maltene i sam sebe, i tu mržnju koja nikad nije ni postojala niti se uspjela razviti. Uspio sam u životu, mogu slobodno reći”.
Više u videu: