Članak preuzet sa Ljepota.Ba orginal možete pronaći na linku: Pas se svakog vikenda vraćao na isto mjesto, a jednog dana doveo me je do osobe koju je moj sin poznavao u tajnosti
Godinu dana isti zlatni pas dolazio je na grob mog pokojnog sina Ethana i ležao pored njegovog spomenika kao da tačno zna kome pripada to mjesto. Nikada mi nije dopuštao da mu priđem, ali je prihvatao vodu i hranu koje bih ostavljala. Onda se jednog jutra pojavio pred mojom kućom sa starim plišanim zecom u ustima.
U igrački sam pronašla malu metalnu kutiju sa Ethanovim imenom. Unutra je bila fotografija mog sina kako grli istog tog psa, snimljena na mjestu koje nisam prepoznavala. Na poleđini je pisalo: „Ako ti ga jednog dana dovede, znači da je vrijeme da saznaš.“
Prvo sam pomislila da je fotografija možda nastala tokom nekog školskog izleta. Ethan mi je pričao gotovo sve, pa nisam razumjela kako je mogao imati psa u životu, a da ja za to ništa ne znam. Još manje sam razumjela ko je napisao poruku.
Pas je tog jutra prvi put ostao kada sam mu prišla. Sjeo je nekoliko metara od mene i samo gledao prema plišanom zecu. Na unutrašnjoj strani igračke pronašla sam i malu izblijedjelu etiketu sa nazivom mjesta: Willow Creek Farm.
Naziv sam potražila među starim Ethanovim školskim papirima. U jednoj fascikli pronašla sam saglasnost za program volontiranja koji je njegova škola organizovala godinu prije njegove smrti. Djeca su nekoliko puta mjesečno odlazila na malu farmu koja je pružala miran prostor za životinje i porodice iz lokalne zajednice.
Odjednom sam se sjetila da mi je Ethan govorio kako subotom ide na „školski klub“. Nikada nisam detaljno provjeravala jer je učiteljica uvijek slala raspored, a on se vraćao nasmijan i blatnjavih patika. Izgleda da je tamo upoznao psa.
Sljedećeg dana odvezla sam se do adrese na etiketi. Zlatni pas, koji je prethodnu noć proveo sklupčan na mom trijemu, ustao je čim je vidio da uzimam ključeve. Kada sam otvorila vrata automobila, ušao je kao da je već znao kuda idemo.
Willow Creek bio je mnogo manji nego što sam zamišljala. Dočekala me starija žena po imenu Ruth, a čim je ugledala psa pored mene, stavila je ruku preko usta. „Buddy“, prošaputala je.
Pitala sam je poznaje li Ethana. Oči su joj se odmah napunile suzama i rekla je da ga se sjeća veoma dobro. Ethan je tokom školskog programa najviše vremena provodio upravo sa Buddyjem.
Buddy je ranije bio vrlo plašljiv pas koji nije lako prilazio ljudima. Ethan bi svake subote sjedio nekoliko metara od njega, čitao mu knjige o svemiru i čekao da pas sam odluči prići. Poslije nekoliko sedmica Buddy je počeo sjediti pored njega.
Ruth mi je pokazala malu drvenu klupu iza štale. Tamo je snimljena fotografija koju sam pronašla u plišanom zecu. Ethan je na toj klupi provodio gotovo svaki dolazak.
Pitala sam zašto mi niko nikada nije rekao koliko su se njih dvojica vezali. Ruth je rekla da je Ethan želio jednog dana pitati mogu li Buddyja povremeno dovoditi kući, ali se bojao da ću reći da nemamo dovoljno prostora za psa. Dogovorili su se da prvo nauči sve o brizi za njega.
Onda mi je Ruth ispričala nešto što me potpuno slomilo, ali istovremeno i utješilo. Nakon što je Ethan preminuo, škola je javila farmi šta se dogodilo, a Buddy je danima čekao pored ulazne kapije u vrijeme kada je Ethan obično dolazio. Na kraju ga je Ruth jednom povela do groblja zajedno sa školskim savjetnikom koji je znao gdje je Ethan sahranjen.
Buddy je odmah pronašao njegov grob. Nakon toga bi povremeno nestao sa farme i vraćao se nekoliko sati kasnije, a Ruth je tek poslije shvatila gdje odlazi. Pokušavali su ga zadržati, ali je pas uvijek pronalazio način da ponovo ode tamo.
Pitala sam za plišanog zeca. Ruth se nasmiješila kroz suze i rekla da je to bila Ethanova omiljena igračka iz ranog djetinjstva koju je jednom donio Buddyju jer je želio da pas ima „nešto svoje“. Kasnije je u nju stavio metalnu kutijicu sa fotografijom.
Poruku na poleđini nije napisao Ethan. Napisala ju je Ruth nekoliko mjeseci nakon njegove smrti, kada je shvatila da Buddy i dalje traži put do njega. Planirala je jednog dana pronaći mene, ali svaki put bi odustala jer nije znala da li bi mi priča donijela utjehu ili dodatnu bol.
„Zašto onda sada?“ pitala sam. Ruth je rekla da je Buddy prije nekoliko dana sam izvukao plišanog zeca iz kutije u kojoj su čuvali Ethanove stvari. Nestao je sa farme i nije se vratio, pa je pretpostavila da je konačno odlučio pronaći mene.
Tada sam prvi put pogledala Buddyja drugačije. Godinu dana sam mislila da gledam nepoznatog psa koji se iz nekog razloga vezao za mjesto na kojem počiva moj sin. Zapravo sam gledala prijatelja kojeg je Ethan stekao bez mog znanja.
Ruth mi je ponudila da Buddy ostane sa mnom ako želim i ako se nakon provjere uslova pokaže da mu novi dom odgovara. Rekla je da je očigledno sam napravio izbor onog trenutka kada je donio zeca pred moju kapiju. Nisam odgovorila odmah jer nisam željela donositi odluku samo iz tuge.
Narednih nekoliko sedmica Buddy je provodio dio vremena kod mene, a dio na farmi. Svaki put kada bih otvorila vrata automobila, birao je sjedište do prozora i smirivao se čim bismo krenuli prema kući. Na kraju je postalo jasno gdje želi ostati.
Danas Buddy spava kraj mog kreveta i još uvijek jednom sedmično ide sa mnom na groblje. Više ne leži tamo satima kao prije, nego kratko sjedne pored Ethanovog spomenika, a zatim se vrati do mene. Kao da je konačno shvatio da ne mora više birati između dječaka kojeg je volio i osobe koja ga još uvijek pamti.
Plišani zec sada stoji na polici pored Ethanove fotografije. Nisam iz njega dobila veliku tajnu o sinu, nego nešto mnogo nježnije — cijeli mali svijet koji je izgradio subotom dok sam mislila da samo ide na školski klub. A pas kojeg sam godinu dana viđala kraj njegovog groba postao je posljednji prijatelj mog sina koji je nekako pronašao put i do mene.
Objava Pas se svakog vikenda vraćao na isto mjesto, a jednog dana doveo me je do osobe koju je moj sin poznavao u tajnosti pojavila se prvi puta na Ljepota.Ba.