Ratovi, energetski udari, trgovinske barijere i vještačka inteligencija istovremeno preoblikuju svjetsku ekonomiju. Kompanije ulaze u period u kojem o uspjehu, uz cijenu i kvalitet, sve više odlučuju sigurnost snabdijevanja, dostupnost kapitala i državna politika. Da li time završava kapitalizam kakav poznajemo — ili počinje njegova nova, neizvjesnija faza? U nastavku je analiza portala Investitor.
Svjetska ekonomija nastavlja da raste, ali poslovanje u njoj postaje sve zahtjevnije. Preduzeća moraju istovremeno da odgovore na promjene troškova energije, političke prepreke trgovini, pritisak na kupovnu moć i tehnološku promjenu koja može povećati produktivnost, ali i obezvrijediti postojeće poslovne modele.
Prema prognozi OECD-a objavljenoj 23. septembra, globalni rast trebalo bi da iznosi 2,9 odsto u 2026. i tri odsto u 2027. godini. Organizacija za eurozonu očekuje rast od svega jedan odsto u obje godine, dok bi američka ekonomija ove godine trebalo da poraste 2,2 odsto, a kineska 4,5 odsto. To su projekcije, podložne daljem razvoju sukoba i energetskih poremećaja.
Ovi podaci ne opisuju globalni ekonomski slom. Ipak, iza pozitivnih stopa rasta odvija se dublja promjena: slabi pretpostavka da će otvorena tržišta, međunarodna podjela rada i tehnološki napredak sami po sebi obezbijediti sve jeftinije poslovanje i ravnomjerno širenje prosperiteta.
Ekonomija između energetskog udara i tehnološkog ubrzanja
Današnji globalni trenutak obilježava sudar dvije snažne sile. Energetski i geopolitički poremećaji povećavaju troškove, dok ulaganja u tehnologiju otvaraju nove izvore rasta.
OECD navodi da je svijet energetski udar sa Bliskog istoka podnio bolje nego što se očekivalo, zahvaljujući alternativnom snabdijevanju, korišćenju zaliha i prilagođavanju potrošnje. Međutim, inflacija u ekonomijama G20 trebalo bi da dostigne 4,1 odsto ove godine, prije usporavanja na 3,6 odsto naredne.
Za kompanije to stvara nezgodnu kombinaciju: ulazni troškovi mogu rasti upravo kada kupci postaju osjetljiviji na cijene. Prebacivanje svakog poskupljenja na potrošače tada nosi rizik gubitka prodaje, dok zadržavanje cijena smanjuje profitnu maržu.
Razlike među sektorima pritom postaju presudne. Proizvođač energetski intenzivnih materijala i dobavljač opreme za podatkovne centre mogu poslovati u istoj zemlji, a osjećati potpuno različitu ekonomsku stvarnost.
Zbog toga prosječna stopa rasta sve manje govori pojedinačnom preduzetniku o tome kakva ga godina čeka. Važnije postaje gdje se njegova firma nalazi u lancu snabdijevanja, koliko zavisi od uvoznih inputa i da li kupcu nudi nešto čega se teško odriče.
Država sve snažnije oblikuje tržište
Najvidljivija promjena ekonomskog modela jeste jačanje industrijske politike: subvencija, podrške strateškim sektorima, trgovinskih ograničenja i mjera za smanjenje zavisnosti od drugih država.
Analiza MMF-a objavljena u maju pokazuje da je broj novih intervencija industrijske politike tokom 2025. bio 2,5 puta veći od prosjeka prije pandemije. Među razlozima za intervencije sve važnije mjesto zauzimaju nacionalna bezbjednost, otpornost lanaca snabdijevanja i geopolitička pitanja.
Poslovna posljedica je jasna: najjeftinija lokacija za proizvodnju ne mora istovremeno biti i najpovoljnija kada se uračunaju carine, izvozna ograničenja, dostupnost komponenti i mogućnost prekida isporuka.
Firma zbog toga može prihvatiti skupljeg dobavljača, veću zalihu ili proizvodnju bliže kupcu. Takva odluka kratkoročno smanjuje efikasnost, ali može spriječiti mnogo skuplji zastoj.
Industrijska politika, međutim, ima svoju cijenu. MMF upozorava da podrška odabranim sektorima može preusmjeriti resurse od produktivnijih preduzeća i izazvati trku u subvencijama među državama.
Za male ekonomije tu nastaje posebno težak problem. Njihove kompanije mogu se naći u konkurenciji sa rivalima iza kojih stoje mnogo veći državni budžeti. U takvom okruženju kvalitet institucija, infrastrukture i poslovnog ambijenta dobija još veći značaj.
Dug ograničava sposobnost država da pomognu
Dok se od država očekuje da zaštite građane, podrže industriju i finansiraju nove investicije, njihovi budžeti već nose veliki teret.
Prema aprilskom Fiskalnom monitoru MMF-a, globalni javni dug u 2025. približio se nivou od 94 odsto svjetskog BDP-a, a prema tadašnjoj projekciji mogao bi dostići 100 odsto do 2029. godine. Riječ je o državnom dugu, a ne zbiru dugova država, kompanija i domaćinstava.
Veći izdaci za kamate ostavljaju manje prostora za obrazovanje, infrastrukturu ili pomoć privredi. Istovremeno, rast cijene državnog zaduživanja može povećati i trošak finansiranja privatnog sektora.
OECD je u septembru upozorio da su prinosi na tridesetogodišnje državne obveznice u šest ekonomija G7 dostigli najviše nivoe u najmanje 15 godina.
Za biznis je zato opasno planirati investicije uz pretpostavku da će krediti uskoro sigurno pojeftiniti. Projekat koji je održiv samo uz veoma nisku kamatu može postati problem već pri refinansiranju.
Prednost u takvim okolnostima imaju firme koje stvaraju stabilan novčani tok, kontrolišu zaduženost i ne zavise od stalnog priliva novog, jeftinog kapitala.
Vještačka inteligencija: Prilika za produktivnost, rizik za raspodjelu dobiti
Tehnološki talas istovremeno podržava ekonomiju i otvara pitanje ko će prisvojiti najveći dio njegovih koristi.
Prema podacima koje je OECD predstavio 23. septembra, gotovo dvije trećine rasta svjetske robne trgovine potiče od proizvoda povezanih sa vještačkom inteligencijom. To ne znači da AI proizvodi čine dvije trećine ukupne trgovine, već da daju izuzetno veliki doprinos njenom povećanju.
Za pojedinačnu kompaniju vrijednost AI-ja neće se mjeriti brojem kupljenih pretplata. Mjeriće se kraćim vremenom obrade narudžbine, manjim brojem grešaka, boljom prodajom ili kvalitetnijom uslugom.
Mala firma može dobiti pristup sposobnostima za koje joj je ranije bio potreban čitav tim. Istovremeno, može postati zavisnija od tuđe platforme, njenih cijena i uslova korišćenja. Oba ishoda mogu postojati paralelno.
Ni efekat na radna mjesta neće biti jednak. Neki poslovi biće automatizovani, drugi će se promijeniti, a nastajaće i novi. Izloženost tehnologiji sama po sebi nije dokaz da će određeno zanimanje nestati.
MMF je u dokumentu pripremljenom za septembarski sastanak ministara finansija EU procijenio da bi AI mogao povećati evropsku produktivnost za oko jedan odsto tokom pet godina, uz rizik rasta nejednakosti i većeg opterećenja elektroenergetskih mreža, prenio je Reuters.
Ekonomsko i političko pitanje biće kako podijeliti ostvarene dobitke. Ako rast produktivnosti donese uglavnom veće profite, dok zarade i sigurnost zaposlenih zaostaju, pritisak za promjenu poreske i socijalne politike mogao bi ojačati.
Kako će izgledati poslovanje u novim uslovima?
Iz ovih trendova proizlazi nekoliko praktičnih zaključaka. Sigurnost snabdijevanja postaće dio cijene proizvoda. Rezervni dobavljač, dodatne zalihe i alternativni transportni pravci koštaju, ali omogućavaju nastavak poslovanja u trenutku poremećaja.
Likvidnost će biti važna koliko i profit. Firma može prikazivati dobit, a upasti u teškoće ako kupci kasne sa plaćanjem, roba ostane na zalihama ili kredit dospije prije očekivanog priliva.
Tehnološka ulaganja moraće da pokažu rezultat. Automatizacija ima smisla kada povećava učinak ili kvalitet. Ulaganje samo da bi se pratio trend može povećati troškove bez odgovarajuće koristi.
Geopolitički rizik ulaziće u svakodnevne poslovne odluke. Izbor dobavljača i tržišta zahtijevaće procjenu mogućih ograničenja, promjena pravila i dostupnosti finansiranja.
Rast će biti neujednačen. Prilike bi mogli imati dobavljači energetske infrastrukture, automatizacije i usluga koje smanjuju troškove drugih preduzeća. Pod većim pritiskom mogle bi biti visoko zadužene firme sa niskim maržama i malom mogućnošću prilagođavanja.
Ovo su analitičke posljedice opisanih trendova, a ne garancija ishoda za pojedine sektore ili kompanije.
Šta to znači za Crnu Goru?
Za Crnu Goru najvažniji kanali prenosa globalnih poremećaja ostaju turistička tražnja, uvozne cijene i dostupnost stranog kapitala.
MMF je u izvještaju o Crnoj Gori iz 2025. ukazao da je direktna izloženost trgovinskim poremećajima sa SAD ograničena, ali da slabija turistička aktivnost i zavisnost od spoljnog finansiranja predstavljaju značajne ranjivosti.
Praktično, usporavanje evropske ekonomije može uticati na budžet koji gost izdvaja za odmor. Skuplji energenti povećavaju troškove prevoza, trgovine i ugostiteljstva. Oprezniji investitori mogu odložiti projekat ili tražiti veći prinos da bi prihvatili rizik.
To ne znači da će svi ovi negativni efekti nastupiti istovremeno. Pokazuje, međutim, zašto domaći biznis ne bi trebalo da planira budućnost samo na osnovu rasta nominalnih prihoda.
Hotelu je važna zarada po gostu nakon svih troškova. Trgovcu je važan promet koji može naplatiti bez prevelikog vezivanja novca u zalihama. Investitoru je važna održivost projekta i kada prodaja uspori.
Za ekonomsku politiku odgovor bi trebalo tražiti u većoj produktivnosti, predvidivim pravilima i širenju izvora prihoda. MMF je već ukazivao na potrebu smanjenja oslonca na turizam i privlačenja investicija i izvan nekretnina i građevinarstva.
Da li je došao kraj kapitalizma kakvog znamo?
Za tvrdnju da kapitalizam gubi globalnu dominaciju nema dovoljno osnova. Privatno vlasništvo, profit, tržišna razmjena i konkurencija ostaju ključni mehanizmi ekonomske aktivnosti. Državne intervencije same po sebi ne znače napuštanje kapitalizma: one su u različitim oblicima bile prisutne i ranije.
Ono što se mijenja jeste odnos tržišta i države, otvorenosti i sigurnosti, rada i vlasništva nad tehnologijom.
Ako pod kapitalizmom „kakvog znamo” podrazumijevamo model koji je prednost davao liberalizaciji, globalnom širenju proizvodnje i smanjivanju prepreka kapitalu, taj model prolazi kroz ozbiljno preispitivanje.
Iz toga, ipak, ne slijedi da svijet nužno ide ka jednom novom sistemu. Vjerovatniji je nastavak nadmetanja različitih modela kapitalizma, sa različitim stepenom državne kontrole, socijalne zaštite i tržišne otvorenosti.
Presudno pitanje biće kvalitet pravila. Državna podrška može pomoći izgradnji infrastrukture i razvoju novih tehnologija, ali može i štititi privilegovane kompanije. AI može otvoriti prostor malim preduzećima, ali i povećati njihovu zavisnost od velikih platformi.
Najveći rizik zato je kapitalizam u kojem slabi konkurencija, a ekonomski uspjeh sve više zavisi od privilegovanog pristupa državi, finansiranju i tehnologiji.
Za preduzetnike je ta razlika veoma konkretna. Ona određuje da li će tržište nagrađivati bolji proizvod, znanje i efikasnost — i koliko će prostora ostati da nova firma izazove već etablirane igrače.
.fb-background-color {
background: #ffffff !important;
}
.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe {
width: 100% !important;
}