back to top

Hrvati pišu: Čak je šest razloga zbog kojih Plenković nikako ne može postati šef Evropske komisije

spot_img

hrvati pišu: čak je šest razloga zbog kojih plenković nikako ne može postati šef evropske komisije

Prvi je Politico, uvijek dobro informiran i ozbiljan medij koji dobro poznaje prilike u Europskoj uniji, napisao da kopne šanse Ursule von der Leyen za drugi mandat predsjednice Europske komisije i da se kao potencijalni kandidati, ako ona propadne, spominju hrvatski premijer Andrej Plenković i sadašnja šefica Europskog parlamenta Roberta Metsola s Malte. Zatim je njemački Bild ponovio istu priču, samo što je kao potencijalnog kandidata dodao grčkog premijera Kyriakosa Mitsotakisa. Uz dodatak “navodno je Plenković već iskazao zainteresiranost”.

Uoči europskih izbora svakako je aktualna priča hoće li proći Ursula von der Leyen, prije svega zato što se stvara sve veći krug onih koji je ne podržavaju i koji smatraju da je vrijeme da na čelu ujedinjene Europe bude netko tko će se mnogo efikasnije nositi s izazovima od njemačke političarke. Tako je ova priča koja je dospjela u medije rezultat zakulisnih igara i u Njemačkoj i u Europi, a spominjanje Plenkovića samo je dokaz da nije posve nevažan igrač.

Ali šest je vrlo važnih razloga zbog kojih Andrej Plenković ne može biti ozbiljan kandidat za čelno mjesto u europskoj vladi, dok tri govore u prilog tome da bi to, pod nekim uvjetima, mogao biti. 7dnevno, ne ulazeći u domaću političku stvarnost, a nakon konzultacije s diplomatima koji dobro znaju prilike u Europi, donosi što ide u prilog samom spominjanju Plenkovićeva imena, a što je zapreka da postane predsjednik Europske komisije. Evo šest razloga zbog kojih se to neće dogoditi.

Bez stvarnog utjecaja

Šef Komisije mora uživati podršku prije svega vodećih zemalja u EU-u, to su Francuska i Njemačka, a utjecajne su i mnoge druge države koje kroje europsku politiku. Prije svega Italija, Španjolska, zemlje sjevera Europe. One se dogovaraju o glavnim mjestima u Uniji, a sigurno da utjecaj ima i velesila Amerika, koja s velikim interesom promatra tko će voditi europsku vladu.

Hrvatska je u tom krugu sasvim neutjecajna, posljednja je ušla u EU i nema snagu da bi išta sama kreirala u europskoj politici. To je stvarnost, a bilo je tako i prije, kada se, posve nerealno, još iz čekaonice, spominjao Ivo Sanader kao budući šef Komisije. Isto je tako bilo kada su se mediji raspisali o Kolindi Grabar Kitarović kao kandidatkinji za glavnu tajnicu NATO-a, a njezine su šanse bile nikakve.

Oni koji odlučuju očekuju da će male zemlje slijediti europsku politiku, ali ne i da će je kreirati. Uostalom, ni jedan političar s ovih prostora nema za to snage, a ni ambicije.

Europsko dno

Činjenica je da Hrvatska, kada se govori o brojkama, nije mnogo učinila da se pomakne s europskog dna, na kojem je zajedno s Rumunjskom i Bugarskom. Rezultati dviju vlada Andreja Plenkovića nisu impresivni, iako se na domaćoj sceni premijer trudi da se to ne prikaže. Ni na jednom području nismo pri vrhu, osim u sportu. Zaostajemo po svemu, a standard građana Hrvatske bijedan je u odnosu na visokorazvijene europske države.

Čak 300.000 ljudi, prije svega mladih, pobjeglo je iz Hrvatske glavom bez obzira, a dobar dio nacionalnog bogatstva prepustili smo drugima da o njemu odlučuju. Hrvatska po ekonomskim pokazateljima ne može biti primjer nikomu, čak ni zemljama kandidatkinjama, pa je nerealno da hrvatski političar odlučuje o ekonomskim aspektima i budućnosti Europe.

Mnogobrojne afere

Ljuto se varaju oni koji misle da europske države nisu pomno pratile sve što se događalo u Hrvatskoj. Sve europske države imaju vrsne diplomate akreditirane u Zagrebu, koji stalno šalju izvješća svojim vladama. I u njima točno i precizno obavještavaju o svemu što se događa, pa i o mnogobrojnim aferama hrvatskih ministara i ljudi na najvišim položajima. Ni jedna zemlja nije imuna na korupcijske afere, ali ovo što se događalo u Hrvatskoj vrh je sante leda.

Teško se mogu zamisliti novi zastupnici Europskog parlamenta koji nisu o tome informirani. Oni sigurno ne žele, pripadali desnici ili ljevici, zelenima ili liberalima, pa i euroskepticima, na čelu Komisije nekoga tko ni u vlastitoj zemlji nije mogao izaći na kraj s korupcijom. Posve je nerealno da bi takav kandidat prošao na glasanju u parlamentu.

Nije lobirao

Zbog hrvatskih izbora Andrej Plenković nije mogao istaknuti svoju ambiciju za izbore u Europi, a nije mogao ni lobirati da bude izabran za neko važno mjesto. Nema izbora bez prethodnog lobiranja, uvjeravanja partnera i onih koji su skeptični da je netko najbolji kandidat. Uz obaveznu “trgovinu”, razna obećanja za budućnost.

To prije svega znači obilazak europskih gradova, razgovore s vodećim političarima kako bi se osigurala podrška. Plenković to nije radio jer nije ni imao vremena, a da je lobirao, sigurno bi se to prepoznalo u zemlji. Onda bi slijedili komentari da samo želi “pobjeći u Europu”, što bi smanjilo šanse HDZ-u.

Dodatni uteg

Andrej Plenković punim srcem podržava Ukrajinu još otkako je kao europski parlamentarac bio zadužen za tu zemlju. Nakon ruske agresije jasno se odredio, bio je vrlo kritičan prema Moskvi i Vladimiru Putinu i podržavao je Zelenskog. Uostalom, u početku je to bio jedinstveni kurs Europljana, ali se u međuvremenu mnogo toga dogodilo. Prvo je Viktor Orban počeo solirati, a sada su mu se pridružili i Slovaci.

Kada se zna da slijede američki izbori na kojima Donald Trump ima šansu vratiti se na vlast, nije sasvim jasno kako će se ujedinjena Europa, ali sve više razjedinjena, postaviti prema Ukrajini. Hoće li se nešto mijenjati, hoće li prevladati stav da Rusi i Ukrajinci moraju surovi rat zaustaviti dogovorom, kakav god on bio.

Prodesna vlada

Kako sada stvari stoje, Plenković nema ništa protiv skretanja HDZ-a udesno, što se kod europskih pučana može doživjeti kao poraz proeuropske politike. Druga je stvar kada desnica kuca na vrata politike u Njemačkoj ili Francuskoj, Švedskoj ili Nizozemskoj. Na malu Hrvatsku uvijek se gledalo drukčijom dioptrijom i Sanader je svoj položaj unutar pučana tražio upravo na građenju mosta prema manjinama.

Plenković je to nastavio, a pučani, koji imaju zadnju riječ u kandidiranju budućeg šefa Europske komisije, jer će sigurno osvojiti većinu, jako su osjetljivi kada se balansira između desnog centra i sasvim desnih opcija. To Plenković vrlo dobro zna i pokušava spasiti što se spasiti da, ali mu svakako pada rejting među pučanima ako u tome ne uspije. Zato radije Ursula von der Leyen, koja je za ljevicu previše desno, a za desnicu previše lijevo.

Tri okolnosti pod kojima bi se moglo dogoditi

Međutim, postoje i neke okolnosti prema kojima bi se ovakav scenarij mogao i dogoditi. Nisu pretjerano realne, ali svakako ih valja spomnenuti.

Agilan predsjednik

Europa danas ne pruža dojam agilnosti, svježine, više je kao vatrogasac koji stalno gasi požare. Europsku komisiju svakako bi trebao voditi političar koji ima viziju, ali i hrabrost za promjene. Francuzi stalno guraju prijedloge za promjene, ali se ništa ne realizira. 

Je li Andrej Plenković osoba koja bi mogla donijeti promjene, drugo je pitanje. Bez sumnje uživa politički ugled u europskoj obitelji, ima i mnogo iskustva i dobro poznaje način funkcioniranja institucija. Nema na leđima teret vlastite korupcije, što je svakako pozitivno, a o njemu imaju dobro mišljenje mnogi europski političari.

Poznaje odnose u regiji

Europa će, usprkos tomu što to stalno odbija, morati napokon donijeti jasan stav hoće li ili neće ići na proširenje EU-a. Hrvatski premijer vrlo dobro poznaje odnose na jugoistoku Europe i sigurno bi mogao ubrzati te procese, kao političar koji je mnogo realniji prema stanju u Srbiji, na Kosovu, u BiH, Albaniji, Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji. Ako EU želi napokon realno proširenje, Plenkovićev doprinos bio bi dragocjen.

Netko iz ‘nove Europe’

Godinama se govori kako na važnim mjestima u Europi trebaju biti političari iz takozvane nove Europe. To se odnosi na Poljsku, Sloveniju, Češku, pa i na Hrvatsku. Time bi EU dokazao da nema predrasuda prema političarima koji dolaze iz srednje Europe i europskog jugoistoka, ali od riječi do djela dug je put. Kao političar iz tog kruga, Andrej Plenković sigurno bi bio u igri kada bi se moćnici Europe odlučili za taj, prema njima, eksperiment. Uostalom, Plenković se pokazao kao čvrst partner koji nije Bruxellesu stvarao probleme, provodio je što se dogovorilo i nastojao diplomatski izbjegavati svaki konflikt, piše Dnevno.hr.

pressmediabih.com

DRUGI UPRAVO ČITAJU

Možda vas zanima