Autor: Akademik prof. dr. Adamir Jerković
U Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini ovo ljeto protiče u znaku izbora novog reisul-uleme. Kandidature koje su u opticaju trebale bi biti potvrđene 5. septembra, a konačni izbor uslijedit će 10. oktobar. U izbornoj utakmici su sarajevski muftija dr. Nedžad Grabus, direktor Uprave za vjerske poslove Rijaseta hfz. dr. Mensur Malkić i mostarski muftija dr. Salem Dedović. Aktuelni reisul-ulema dr. Husein Kavazović iz ove utakmice odlazi u penziju. Iza njega ostaje period relativne stabilnosti Islamske zajednice i, po mom mišljenju, nastojanje da se drži sredina – bez velikih skretanja i bez pretvaranja funkcije reisul-uleme u političku pozornicu.
Tri kandidata, ali drugačije priče. Pred kandidatima je, međutim, mnogo ozbiljniji izazov. Ne samo ko će pobijediti nego hoće li izbor uopće biti ravnopravan. Ne želim podržati nijednog kandidata ni prognozirati pobjednika niti ulaziti u lobiranja koja prate svaki izbor. Ali ne mogu prešutjeti ono što se posljednjih dana sve jasnije vidi: u javnosti se dvojica kandidata predstavljaju kao ozbiljni favoriti, dok se treći – Salem Dedović – unaprijed proglašava „luzerom“. Ako je to tačno, onda više nemamo ravnopravnu izbornu utakmicu, u kojoj se prije glasanja pokušava stvoriti atmosfera o tome ko je pobjednik, a ko gubitnik. A to nije posao medija.
Nedžad Grabus ima međunarodnu dimenziju koja mu nesumnjivo daje posebnu težinu. Godine djelovanja u Ljubljani, veze s evropskim i međunarodnim religijskim institucijama i iskustvo u predstavljanju muslimana izvan BiH predstavljaju vrijednost koju treba priznati. Mensur Malkić, prema javnim ocjenama koje o njemu slušamo, ima drugačiju vrstu autoriteta – smirenost, produhovljenost, blagost i unutarnji autoritet. I to su ozbiljne osobine za čovjeka koji bi trebao predvoditi muslimane Bosne i Hercegovine. Ali onda dolazimo do Salema Dedovića. Njega ne treba mjeriti istim metrom kojim se mjere ljudi koji su najveći dio svog djelovanja provodili u kabinetima, institucijama i međunarodnim krugovima. I to ne mislim metaforički. Mostar nije običan teren. To je prostor na kojem se pitanja ravnopravnosti, identiteta, povratka, međureligijskih odnosa i budućnosti BiH ne proučavaju samo iz kancelarije. Ona se svakodnevno žive. Dedović je već dugi niz godina na tom prostoru. Njegov rad ne može se svesti na administrativnu funkciju mostarskog muftije. On se odvija u gradu koji je još uvijek jedno od ključnih mjesta bosanskohercegovačke političke i društvene drame. Zato mi je neprihvatljivo da se čovjek koji je godinama djelovao na jednom od najtežih terena u zemlji unaprijed proglašava kandidatom bez šansi. Sudbina BiH u velikoj se mjeri rješava upravo u Mostaru. Tamo se vidi može li ova zemlja biti zajednička ili će ostati zarobljena u teritorijalnim, nacionalnim i političkim podjelama. Tamo se pitanje ravnopravnosti ne postavlja kao akademska teza nego kao svakodnevni život. Dedović je u tom prostoru gradio ono što je mnogo teže graditi nego političke saveze – povjerenje. Lakišića vakuf zato nije samo pitanje jednog zemljišta. On je postao simbol odnosa prema historijskom pamćenju, pravima Islamske zajednice i principu jednakosti. Ideja Interkulturalnog centra „Mevlana“ nije ideja još jednog zida. Naprotiv, ona je zamišljena kao mjesto susreta. Isto vrijedi za Neum, Stolac i druga hercegovačka mjesta u kojima pitanja međureligijskih odnosa i ravnopravnosti još nisu riješena. Posebno je važan Dedovićev međureligijski dijalog. O njegovom nastojanju da povezuje ljude nisu govorili samo muslimani. Njegov angažman javno su prepoznavali i pravoslavni velikodostojnici. U vremenu kada se religija nerijetko koristi za podizanje zidova, pokušaj da se između ljudi grade mostovi nije mala stvar. To ne znači da Dedović zbog toga treba biti izabran već da to mora biti dio objektivne procjene njegovog rada.
Isključiti pobjednika i gubitnika. Kada se jednog kandidata predstavlja kroz međunarodni ugled, drugog kroz unutarnji autoritet, a trećeg kroz priču da „nema šanse“, mediji prestaju biti samo posmatrači. Postaju dio izbornog procesa. Posebno su problematični anonimni izvori: „u kuloarima se govori“, „prema informacijama“, „ljudi bliski Islamskoj zajednici tvrde“… Ali ko su ti ljudi? Na osnovu čega procjenjuju? Ko je već odlučio da je neko favorit, a neko gubitnik? Ako postoje činjenice – objavimo ih. Ako postoje rezultati – pokažimo ih. Ako postoji program – uporedimo ga. Ali nemojmo jednima unaprijed dodjeljivati oreole pobjednika, a drugima etiketu poraženog. Jer izbor još nije održan. Kada sam ranije, kao član Sabora Islamske zajednice u BiH, podržao kandidaturu dr. Salema Dedovića iz Hercegovine, nisam to učinio zato da bih lobirao za „svoga“ kandidata. Govorio sam o čovjeku, njegovom radu i prostoru u kojem djeluje. Govorio sam i o činjenici da Hercegovina gotovo 80 godina nije dala reisul-ulemu, još od Ibrahima Fejića, izabranog 1947. godine. BiH, međutim, nije samo Sarajevo. Hercegovina je njen sastavni dio. Mostar je njen historijski i evropski grad.
Dedović bez stranačkog instrumentarija. Dedović koji se godinama nalazi na jednom od najzahtjevnijih terena ove zemlje ne smije biti unaprijed otpisan zato što iza sebe nema političku mašineriju. Možda je upravo suprotno. Možda bi u vremenu političkog umora i dubokih podjela trebalo posebno cijeniti činjenicu da kandidat iza sebe nema stranački instrumentarij. Zato ovo nije tekst protiv Grabusa niti protiv Malkića. Nije ni tekst u korist Dedovića. Ovo je tekst protiv unaprijed napisanog scenarija. Ako Grabus ima međunarodni ugled – recimo to. Ako Malkić ima smirenost, duhovnost i autoritet – recimo i to. Ako Dedović ima višegodišnje iskustvo Mostara, rezultate u Hercegovini, međureligijski angažman i iskustvo života na terenu gdje se svakodnevno sudaraju različite političke i nacionalne vizije – recimo i to. Sve drugo bilo bi nepravda prema kandidatima, ali i prema IZ. Reisul-ulemu ne trebaju birati portali, niti političke stranke. Ne trebaju ga birati anonimni lobisti, kao ni novinari. Na osnovu rada, programa, sposobnosti, duhovnog autoriteta, povjerenja i odgovornosti. I zato bih volio da ovaj izbor počne upravo od onoga što svaki izbor mora imati – od jednakog starta. Bez proglašavanja pobjednika unaprijed. Bez unaprijed otpisanih gubitnika. Jer Dedović koji je godinama bio u rovu ne smije biti poražen prije nego što je izborna utakmica uopće počela. A ako želimo da novi reisul-ulema bude autoritet svih muslimana BiH, onda mora biti izabran na način koji će i poslije izbora omogućiti da svi prihvate njegovu pobjedu. U protivnom ćemo imati pobjednika izbora, ali ne i pobjedu izbora, prenosi portal “Bošnjaci”
(24sata.info)
The post IZBOR ZA REISUL-ULEMU ‒ PRINCIP ISTE ŠANSE appeared first on 24sata.info.