Euro model može kratkoročno povećati plate i penzije, ali bez rasta produktivnosti i domaće proizvodnje ne garantuje bolji životni standard, ocjenjuje dr Milorad Katnić. U autorskom tekstu  objavljenom na LinkedInu, on upozorava da bi administrativno povećanje zarada moglo podstaći inflaciju, otežati zapošljavanje mladih i dodatno opteretiti privredu i javne finansije.

Autorski tekst prenosimo u cjelosti:

Niko ozbiljan ne postavlja pitanje da li građani treba da imaju veće plate, penzije i socijalna davanja. Naravno da trebaju. Povećanje životnog standarda je jedan od najvažnijih ciljeva ekonomske politike. To je legitiman i poželjan cilj svakog programa. Međutim, održiv rast zarada, penzija i socijalnih davanja mora biti posljedica povećanja produktivnosti i konkurentnosti, povećanja ekonomije i budžetskih prihoda, a ne njihova zamjena. Bez povećanja dugova, može se dijeliti samo ono što se prethodno stvori.

Ni jedna vlada nema čarobni štapić kojim se stvara dohodak i povećava bogatstvo građana. Takve magije obično završavaju u visokoj inflaciji i prezaduženosti države i građana. Bez ozbiljne analize, konkretnih mjera strukturnih reformi i procjene fiskalnog uticaja predloženi Euro model donosi ozbiljne fiskalne i ekonomske rizike. Donosi i sumnju da li je u pitanju krajnje neodgovorno i neodrživo nominalno povećanje plata i penzija zarad “kupovine” vremena i naklonosti glasača.

Program se u osnovi svodi na obećanja značajnog povećanja plata i penzija, bez povećanja produktivnosti. Ako se uopšte realizuju, povećanja garantuju produbljenje obrasca crnogorske privrede koji je zasnovan na kratkoročnom rastu već predimenzionirane javne potrošnje, uvoza, zaduživanja i ukupne potrošnje, a na uštrb investicija, zaposlenosti, stabilnosti i dugoročnog prosperiteta. I to pred ulazak u EU. Upravo kada treba pokazati da će Crna Gora biti odgovoran član EU. Upravo kada treba unaprjeđivati, a ne slabiti makroekonomsku stabilnost i osnovu za budući prosperitet mladih generacija.

Probaću da objasnim jednostavnim riječima i primjerima. Administrativno povećanje zarada imaće negativne posljedice na inflaciju, zaposlenost, proizvodnju, izvoz i konkurentnost crnogorske ekonomije. U krajnjem, zbog uticaja na ionako opterećeni budžet i nediverzifikovanu ekonomiju, koju dominantno čine mikro i mala preduzeća, administrativno povećanje zarada može u dugom roku više osiromašiti građane Crne Gore nego što će im donijeti povećanje blagostanja.

Ako zaposleni proizvodi više vrijednosti, kompanija može da mu poveća zaradu bez ugrožavanja poslovanja. Ako ekonomija postaje produktivnija, država može imati veće poreske prihode bez povećanja poreskih stopa. Ako kompanije više izvoze, privreda može povećavati zarade bez stvaranja dodatnog spoljnog duga. Ako raste investiciona aktivnost, povećavaju se kapaciteti buduće proizvodnje roba i usluga, povećava se zapošljavanje, izvoz i ukupna ekonomija. Ako privreda raste budžet će ostvariti veće prihode iz kojih će moći da se finansira povećanje zaposlenosti i plata u javnom sektoru, povećanje penzija i socijalnih davanja. To je održiv model rasta i ekonomije i životnog standarda.

Upravo zato je ključno pitanje šta Euro model mijenja u samoj strukturi crnogorske ekonomije. Ako povećanje zarada povećava potrošnju, a značajan dio te dodatne potrošnje odlazi na uvoznu robu i usluge, dio novca odlazi iz zemlje. Ako istovremeno ne raste domaća proizvodnja, izvoz i produktivnost, potrošnja sama po sebi ne stvara osnovu za dugoročno veće zarade. To nije pitanje ideologije. To nije pitanje politike. To je pitanje ekonomskog računa. Potrošnja može biti posljedica rasta. Ne može beskonačno biti njegova zamjena.

Jasno je da, ako plata poraste, građani će više trošiti. Banke će više kreditirati. Trgovci će imati veći promet. Država će naplatiti više PDV-a. Ali valjda to nije cilj po sebi. Jer, ako se taj dodatni promet u velikoj mjeri zasniva na uvozu ekonomija povećava uvoz i spoljni deficit. To može kratkoročno izgledati kao fiskalni uspjeh, ali ne rješava osnovni problem proizvodne baze. Sasvim suprotno, administrativno povećanje troškova rada i povećanje poreza, po pravilu smanjuje investicije i proizvodnu bazu, a time direktno dugoročno ugrožava zaposlenost, izvoz i rast.

I zato nije najveći rizik Euro modela samo neposredni trošak povećanja plata. To je ono što se najprije vidi i osjeća. To je ono što svi žele da vide i dobiju. Najveći rizik je lančana reakcija i dugoročne negativne posljedice, koje se sada manje vide.

Kada se administrativno poveća minimalna zarada, efekat ne ostaje samo na zaposlenima koji su do tada bili na minimalcu. Ako radnik bez iskustva dobije 1.400 eura samo zato što ima visoku stručnu spremu, poslodavac mora da preispita i zarade zaposlenih koji imaju nekoliko godina iskustva, veću odgovornost ili specijalistička znanja. Tako povećanje minimalne zarade postaje povećanje cijele strukture zarada. Za kompaniju to znači veći trošak.

Kompanija zatim ima nekoliko mogućnosti: da smanji profitnu maržu, poveća cijene, odloži investiciju, zaposli manje ljudi, automatizuje dio poslovanja ili smanji obim poslovanja. Neke kompanije mogu apsorbovati veći trošak. Druge ne mogu. Posebno je osjetljiv dio privrede koji intenzivno koristi radnu snagu: ugostiteljstvo, trgovina, turizam, različite usluge i dio prerađivačke industrije. Ako uspiju preživjeti i zadržati zaposlene one će povećati cijene i biti manje konkurentne i na otvorenom domaćem tržištu, a posebno međunarodnom.

Paradoksalno, mladim ljudima ove reforme mogu otežati ulazak na tržište rada. Visoka minimalna zarada će privredmeno biti “dobra” za zaposlenog koji već ima posao, ali istovremeno može povećati cijenu ulaska na tržište rada za osobu koja tek treba da dobije prvi posao. Poslodavac ne plaća samo platu. Plaća i vrijeme, obuku, rizik i produktivnost novog zaposlenog. Ako početnik mora da košta isto kao radnik koji već ima iskustvo, kompanija će racionalno razmotriti da li joj se takvo zapošljavanje isplati. Posebno ako pod pritiskom većih troškova razmatra smanjenje broja zaposlenih. U vrijeme velikih promjena na tržištu rada usljed primjene vještačke inteligencije ovi rizici su još izraženiji.

Zato nije dovoljno izračunati koliki će biti dodatni fiskalni trošak za povećanje zarada i penzija, a koji još uvijek ne znamo. Potrebno je pažljivo analizirati i koliko će povećanje zarada koštati kompletnu ekonomiju: Koliki će biti dodatni trošak rada za privatni sektor? Koliki će biti efekat na inflaciju? Koliko će biti novih zaposlenih, a koliko potencijalno manje? Koliko investicija će biti odloženo? Koliko će se smanjiti produktivnost? Odgovori na ta pitanja važni su prije početka primjene reforme.

Tek nakon procjene efekata na privatni sektor i tržište rada može se potpunije razmotriti i šire pitanje: šta predloženi model znači za fiskalnu i spoljnu poziciju Crne Gore, odnose sa međunarodnim institucijama, kreditni rejting i proces pristupanja Evropskoj uniji. Ovo je posebno važno jer, na makroekonomskom nivou, Crna Gora već ima problem sa strukturom ekonomskog rasta. On je posljednjih godina dominantno zasnovan na rastu potrošnje. Istovremeno, crnogorska ekonomija ima dugogodišnje probleme sa fiskalnim i spoljnim deficitima, dok je javni dug iznad Mastrihtskih kriterijuma. Za održiv dugoročni razvoj, produktivnost i konkurentnost ostaju među ključnim ograničenjima.

Na to ukazuju i izvještaji međunarodnih institucija. MMF je u analizi crnogorske ekonomije iz 2025. godine upozorio da su inflatorni pritisci rasli usljed povećane potrošnje i da je fiskalna pozicija i spoljna pozicija oslabljena usljed primjene Evropa sad 2 programa. MMF eksplicitno navodi da budući rast zarada mora biti usklađen sa rastom produktivnosti kako bi se očuvala konkurentnost i izbjegla spirala plata i cijena. MMF je ukazao i da Crna Gora treba da diversifikuje ekonomiju i privuče više investicija u širi spektar djelatnosti, kako bi se smanjile spoljne neravnoteže i ostvario rast bez stvaranja dodatnog duga.

Evropska Komisija u svojim izvještajima za Crnu Goru direktno naglašava potrebu za povratkom u okvire fiskalne održivosti i poštovanje fiskalnih pravila. U analizama budžetskih trendova i uticaja prethodnih fiskalnih mjera iz programa Evropa sad 2 Evropska komisija navodi da rast obaveznih rashoda dovodi do pogoršanja budžetskog balansa, ističući da visoki izdaci za plate u javnom sektoru opterćuju budžet i stvaraju strukturalni jaz. Dovoljno je jasno upozerenje Evropske komisije da “visoka obavezna potrošnja i ograničena poreska baza, zajedno sa visokim potrebama za otplatu duga, pozivaju na obazrivije fiskalne politike“.

Fiskalni uticaj povećanja plata, penzija i socijalnih davanja, uz istovremeno ukidanje doprinosa za Fond PIO, ostaje nepoznat. U predstavljanju reforme i danima koji su uslijedili nije predstavljena jasna i precizna procjena. U zvaničnim dokumentima Ministarstva finansija i Vlade, koja su prethodila ovoj reformi, za 2026. godinu, deficit budžeta je planiran na 3,7%, a javni dug na 68% BDP. Sve veći dio budžetskih prihoda se izdvaja za servisiranje duga, a sljedeće dvije godine za refinansiranje dolazi preko dvije milijarde eura duga. Uslovi na međunarodnom tržištu su nepovoljni, rast referentnih kamatnih stopa se nastavlja, a Crna Gora se posljednji put zadužila sa cijenom većom od 5%. Kolika će biti cijena novih zaduživanja?

Odgovorna fiskalna politika, u ovom trenutku, trebalo bi da bude okrenuta jačanju javnih finansija: smanjenju fiskalnog deficita i javnog duga i poštovanju zakonom definisanih fiskalnih pravila, uz stvaranje fiskalnih rezervi. Ekonomska politika bi, šire, trebala da podrazumijeva, zdrave strukturne reforme, povećanje produktivnosti, snažnije investicije, diversifikaciju ekonomije i povećanje konkurentnosti.

To konkretno znači reformu javne uprave, u pravcu njene profesionalizacije i veće efikasnosti. Kvalitetniju infrastrukturu. Digitalizaciju javnih usluga. Veću pravnu sigurnost. Bolje obrazovanje i povezivanje obrazovanja sa potrebama privrede. Kvalitetniju zdravstvenu zaštitu. Veće i produktivnije javne i privatne investicije. Mjere za diverzifikaciju ekonomije.

Još konkretnije, za povećanje konkurentnosti, produktivnosti i kao posljedica toga zarada, ogromno usko grlo je infrastruktura, počev od crnogorskih aerodroma, željeznice i luka koje direktno koče razvoj privrede. Problem je i zdravstveni sistem koji uprkos naporima zdravstvenih radnika ne obezbjeđuje kvalitetnu zdravstvenu uslugu svim građanima. Za dugoročni razvoj potreban je obrazovni sistem koji djeci garantuje bezbjedno, savremeno školovanje primjereno savremenom evropskom društvu. Potrebna je briga za ugrožene, siromašne, nasilje prema ženama, djeci, obezbjeđivanje osnovnih usluga za naše komšije i sugrađane koji se bore za egzistenciju. Briga za prirodu, čistu vodu i šume i vazduh. Potrebno je uređenje prostora dostojnog čovjeka.

To su reforme koje unaprjeđuju kvalitet života i stvaraju novu ekonomsku vrijednost. A tek kada se nova vrijednost stvori, veće zarade postaju održiva posljedica ekonomskog razvoja, a ne administrativno nametnuta obaveza ekonomiji. Prvo treba povećati veličinu kolača, a onda povećavati dio koji pripada zaposlenima.

O tome u Modelu nema riječi. Umjesto toga, obećavaju se preko noći veće plate i penzije, obećava se da će stotine hiljada naših građana koji rade i obrazuju se u inostranstvu i stiču savremena znanja pohrliti nazad u Crnu Goru prvog januara da bi možda prigrabili novu minimalnu platu, ako bude posla.

Ovim programom možemo kratkoročno dobiti veće plate i penzije, ali ne nužno i veći životni standard. Možemo dobiti više potrošnje, ali ne i više proizvodnje. Možemo dobiti veći nominalni BDP, ali ne nužno bogatije građane i zdraviju ekonomiju. I možemo dobiti privid stabilnog budžeta sve dok postoji mogućnost zaduživanja. A kada mogućnost zaduživanja postane ograničena, država mora zatvoriti fiskalni jaz kroz povećanje poreza, smanjenje rashoda ili kombinacijom oba pristupa. Tada se obično ne smanjuju prvo obećanja, nego investicije, javne usluge i realna primanja.

Zato je suštinsko pitanje Euro modela mnogo jednostavnije od svih političkih poruka koje ga prate: Da li Crna Gora povećava zarade zato što je postala produktivnija i bogatija ili očekuje da će povećanjem zarada tek postati produktivnija i bogatija? Ako je odgovor ovo drugo, onda to više nije pitanje povećanja plata. To je pitanje ekonomskog rizika. I taj rizik ne preuzima samo današnja generacija. Posljedice će biti dugoročne, a plaćaće ga i buduće generacije.

Dr Milorad Katnić je partner i predsjednik odbora direktora kompanije Financial Solutions, redovni profesor Univerziteta Donja Gorica

.fb-background-color {
background: #ffffff !important;
}
.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe {
width: 100% !important;
}

investitor.me