Članak preuzet sa Ljepota.Ba orginal možete pronaći na linku: Domar je čuo čudne zvuke iza zida – ono što je pronašao nije smio nikome reći!
Bio je to mali grad u kojem se svaka vijest širila brže od vjetra, ali o toj se šaputalo samo noću. U generaciji 1998. četiri djevojke iz srednje škole “Petar Kočić” iznenada su zatrudnile — i ubrzo nakon toga nestale. Policija je istraživala, novine su pisale, ali odgovori nikada nisu pronađeni. Svi su na kraju ućutali, kao da su htjeli da izbrišu cijelu godinu iz sjećanja.
Škola je nastavila da radi, ali hodnici su nosili neku težinu. Profesori su izbjegavali da spominju njihova imena, a djeca koja bi ih pomenula bila bi odmah utišana. Jedini koji je ostao da radi u toj zgradi od prvog dana bio je domar, starac po imenu Mile. Često bi se žalio na “zvuke iza zidova”, ali niko mu nije vjerovao.
Dvadeset pet godina kasnije, škola je krenula u renoviranje. Zidovi su trebali biti probijeni da bi se ugradila nova instalacija. Mile je tog jutra bio sam, sa bušilicom i baterijskom lampom. Kad je skinuo sloj maltera, čuo je šuplji odjek, kao da iza zida nešto postoji.
Spustio je alat, primakao uho i osjetio hladan zrak koji je strujao iz pukotine. Ruke su mu zadrhtale dok je počeo razbijati ciglu, jednu po jednu.Kada je otvorio rupu dovoljno veliku da proviri, svjetlost lampe obasjala je nešto što nije smjelo biti tamo — a ono što je vidio natjeralo ga je da vrisne i pobjegne iz škole bez daha…
Mile je istrčao iz škole, drhteći kao da ga je neko prokleo. Nije znao kuda ide, samo je želio što dalje od tog zida. Kad je napokon smogao snage da se vrati, pozvao je direktora i policiju. U roku od sat vremena školsko dvorište bilo je puno uniformi, a đaci su evakuisani.
Policajci su probili zid do kraja. Iza njega nije bila obična rupa, već mala prostorija — uska, vlažna, bez prozora. Zidovi su bili obloženi starim novinama, a na podu se nalazilo nekoliko starih predmeta: školskih torbi, plišanih igračaka i dječijih cipela. U uglu, na hrpi prašine, ležale su četiri školске uniforme, uredno složene. „Ovo je neka vrsta skloništa,“ rekao je jedan od istražitelja. „Ali zašto bi bilo zazidano?“ Mile je samo ćutao, stisnutih pesnica. „Zato što niko nije smio da sazna.“
Dok su policajci pregledali prostoriju, jedan od njih je pronašao metalnu kutiju ispod komada drveta. Otvorio ju je pažljivo — unutra su bile fotografije. Na svakoj su bila ista četiri lica: četiri djevojke nasmijane ispred škole. Na poleđini svake slike bio je isti rukopis, isti datum, i ista potpisana poruka: „Za projekat. Sve će biti u redu.“ „Projekat?“ ponovio je inspektor, mršteći se. „Koji projekat?“
Tada je Mile spustio glavu. „Sjećam se… bio je jedan profesor biologije, Radovan Ilić. Otišao je naglo. Rekli su da je dobio posao u inostranstvu. Ali…“ zastao je. „Bio je opsjednut eksperimentima, često je govorio o ‘tajnama nasljeđa’ i ‘biološkim ciklusima’.“ Inspektor se ukočio. „Hoćeš da kažeš da je on…?“„Ja ne kažem ništa,“ odgovorio je Mile, gledajući u zemlju. „Ali otkad su one nestale, niko ga više nije vidio.“
Sutradan, istražitelji su pronašli još jedan tunel iza prostorije, zazidan sa druge strane. Iza njega — stare laboratorijske staklenke, boce s hemikalijama, i nešto što ih je sve nateralo da ustuknu: četiri stare bolničke narukvice s imenima djevojaka. Na svakoj datum — identičan. Ispod njih papir, požutio od vremena, s natpisom: „Faza 1 završena.“
Grad je bio u šoku. Vijest se proširila brže nego ikad prije. Ljudi su se okupljali ispred škole, ostavljali svijeće, slike i pisma. Počele su priče — da je profesor koristio djevojke za tajne medicinske eksperimente, da je pokušavao da napravi „savršeni genetski kod“. Niko nije znao šta je istina, ali u školi se više nikada nije održao nijedan čas.
Godinu dana kasnije, škola je srušena. Na njenom mjestu napravljen je park. Na sredini stoji mali spomenik bez imena, samo s natpisom: „Za one koje su nestale i koje grad više nikada neće zaboraviti.“
Mile je prestao da radi. Svakog jutra dolazio bi do parka, stavljao svježe cvijeće i sjedio u tišini. Jednog dana, dok je sjedio na klupi, prišla mu je starija žena s maramom na glavi. Držala je stari crno-bijeli snimak iz mladosti. Na slici — četiri djevojke, nasmijane, s rukama oko ramena.
„Moja je bila prva,“ rekla je tiho. „Nikada nisam znala gdje da zapalim svijeću. Hvala vam što ste je pronašli.“ Mile je samo klimnuo. Pogledao je prema mjestu gdje je nekada stajala škola, sada prekrivenom cvijećem. „Neke tajne,“ rekao je, „grad ne može da zakopa — čak ni iza zida.“
Objava Domar je čuo čudne zvuke iza zida – ono što je pronašao nije smio nikome reći! pojavila se prvi puta na Ljepota.Ba.