Koliko podataka možete nositi sa sobom u svakom trenutku? Stoljećima smo čuvali važne uspomene i informacije bilježeći ih korištenjem raznih sredstava – od kvrgavih slova, glinenih pločica, svitaka, rukopisa, knjiga, bušenih kartica i HDD-ova do najnovijih solid state diskova. Pogledajmo kako su se potrebe ljudi i naše sposobnosti mijenjale tijekom godina.
Prvi poznati primjer skladištenja datira iz 1960-ih godina, arheolozi su otkrili kost iz Ishanga. Tibija babuna i kvarcni rezovi korišteni su za jednostavno brojanje, ali također pokazuju kako su ljudi prikupljali podatke tisućama godina – označavanjem određenih brojeva na štapu ili drugom dugačkom predmetu.
No, nastavimo do kraja četvrtog stoljeća prije Krista i do najpoznatije zbirke znanja antičkog svijeta – Velike Aleksandrijske knjižnice Postoji pogrešno mišljenje da je Gaj Julije Cezar spalio sve resurse tijekom opsade grada. Postoje indicije da zbirka svitaka, ili barem njezin najvažniji dio, nije spaljena, nego da je knjižnica propala oko 3. stoljeća, ne zbog nedostatka sredstava ili neodržavanja. Može se reći da je sadržavao sve što je bilo poznato antičkom svijetu. Ali što to znači? Koliko je podataka pohranjeno na obali Egipta?
Procjenjuje se da je Aleksandrija posjedovala između 40.000 i 400.000 svitaka. U prosjeku, jedna od dvadeset i četiri knjige Ilijade zauzima 34 KB memorije računala. Može se smatrati ekvivalentom jednog svitka u Velikoj knjižnici. Moglo bi se procijeniti da je Aleksandrija imala između 1,3 i 13 GB skladišnog prostora, ovisno o tome koliko se rukopisa pretpostavlja da je u zbirci. Malo veći od nokta, Samsung Fit Plus USB flash memorija može pohraniti do 256GB podataka, tako da možete pohraniti, kako smo spomenuli, “sve što je poznato starom svijetu” i nekoliko puta više i to sve u džepu.
Naravno, izum prijenosnih uređaja i razvoj tiska omogućili su knjižnicama da znatno prošire svoje zbirke. Znanstvenici uspoređuju aleksandrijske svitke sa 100 000 suvremenih knjiga. Istodobno, najveća knjižnica na svijetu, zbirka američkog Kongresa, sadrži 170 milijuna naslova pohranjenih na različite načine. Procijenjena veličina ovih podataka je oko 10 petabajta (10 milijuna GB).
Prva redukcija podataka dogodila se krajem 19. stoljeća. Za bilježenje rezultata američkog popisa stanovništva 1890. godine korištena je bušena kartica. Početkom 1950-ih kasete su pohranjivale 2 milijuna komada digitalnog materijala po vrpci. Memorija koju su koristili u raketama Apollo bila je 74 KB – bila je to memorija samo za čitanje, bez mogućnosti pohranjivanja podataka – i čak je bila ručno izrađena.
S razvojem interneta i širokim usvajanjem računala, čovječanstvo je počelo stvarati nezamislive količine podataka. Godine 2023. stvoreno je oko 120 zetabajta (1 zetabajt je 1 milijun milijuna petabajta) novih informacija – 60 puta više nego 2010. Do 2025. očekuje se da će ta brojka dosegnuti 181 zetabajt.
Postoji jedan razlog zašto postoji toliko mnogo metoda pohranjivanja koje smo koristili tijekom stoljeća – naši mozgovi nisu pouzdani, unatoč proračunima znanstvenika da mogu pohraniti do 2,5 petabajta podataka. Bilo da se radi o čvoru na rupčiću, poruci ili modernom prijenosnom disku, vanjski mediji olakšavaju nam život organizirajući podatke i čineći ih dostupnima. Potonji vam omogućuje da ih ponesete sa sobom, budući da modeli T9 iz Samsunga nude do 4 TB memorijskog prostora i stanu u džep (proporcionalno su manji od vašeg telefona, a svojom visinom i širinom podsjećaju na posjetnicu). Razvoj načina pohranjivanja važnih brojeva i sjećanja pokazuje koliko smo daleko stigli u usporedbi s kostima babuna.
