Istraživanje o povezanosti društvenog statusa i neetičkog ponašanja, objavljeno još 2012. godine, donijelo je autorima Ig Nobelovu nagradu za ekonomiju za 2026. Među upečatljivim nalazima je eksperiment u kojem su učesnici podstaknuti da sebe dožive kao pripadnike višeg sloja uzimali više slatkiša namijenjenih djeci. Iza neobične priče krije se ozbiljno pitanje: šta ljude podstiče da varaju i koliko ih pravila mogu zaustaviti?
Novac i visok položaj nijesu garancija poštenja. Upravo od te neprijatne činjenice polazi ekonomista i kolumnista Tim Harford u tekstu za Financial Times, povezujući istraživanja o dječjim slatkišima, neplaćenim pecivima i diplomatskim parking kaznama.
Zajednička tema je ponašanje ljudi kada mogu da ostvare ličnu korist na tuđi račun, naročito ako vjeruju da posljedice neće snositi.
Slatkiši kao test odnosa prema drugima
Ig Nobelovu nagradu za ekonomiju za 2026. dobili su Paul Piff, Daniel Stancato, Stéphane Côté, Rodolfo Mendoza-Denton i Dacher Keltner za istraživanje povezanosti višeg društvenog statusa i neetičkog ponašanja.
Ova duhovita naučna priznanja dodjeljuju se za dostignuća koja prvo nasmiju, a zatim podstaknu na razmišljanje. Ovogodišnja nagrada ponovo je skrenula pažnju na njihov rad iz 2012, objavljen u časopisu “Proceedings of the National Academy of Sciences”.
Istraživanje je obuhvatilo sedam studija, od ponašanja vozača do spremnosti na laganje u pregovorima i varanje radi nagrade. Autori su izvijestili o većoj sklonosti neetičkom ponašanju kod učesnika višeg društvenog statusa.
Eksperiment sa slatkišima imao je važnu pojedinost: učesnici su prethodno poređenjem sa drugima podstaknuti da sebe dožive kao relativno više ili niže na društvenoj ljestvici. Oni iz prve grupe uzimali su više slatkiša iz posude za koju im je rečeno da je namijenjena djeci u obližnjoj laboratoriji.
Bilo im je dozvoljeno da uzmu poneki slatkiš, ali je svako uzimanje smanjivalo količinu koja bi ostala djeci. Istraživači su taj postupak koristili kao pokazatelj davanja prednosti sopstvenim potrebama.
Nalazi se odnose na konkretne studije i njihove mjere društvenog statusa. Ne predstavljaju osnov da se nepoštenje pripiše svakom imućnom pojedincu.
Šta je prodavac peciva otkrio o direktorima
Harford podsjeća i na priču o ekonomisti Paulu Feldmanu, koji je izgradio posao dostavljajući hiljade bejglova, peciva u obliku prstena, u više od stotinu kancelarija na području Vašingtona.
Sistem naplate zasnivao se na povjerenju: zaposleni uzmu pecivo i ostave novac u kutiji. Feldman je pažljivo pratio koliko je peciva nestalo i koliko je novca naplaćeno.
Prema priči koju su autori Freakonomicsa Steven Levitt i Stephen Dubner objavili 2004. godine, manje kancelarije imale su bolju naplatu. Feldman je smatrao i da ljudi urednije plaćaju tamo gdje vole šefa i posao, mada je taj dio njegovog zaključka bio zasnovan na ličnim zapažanjima.
Posebno je zanimljivo njegovo iskustvo sa jednom kompanijom: peciva dostavljena na sprat sa rukovodstvom češće su ostajala neplaćena nego ona na nižim spratovima. Ni zaposlenje koje zahtijeva bezbjednosnu provjeru, prema njegovim zapažanjima, nije garantovalo veću urednost u plaćanju.
Diplomate su promijenile ponašanje kada je stigla kazna
Još upečatljiviji primjer ponudili su ekonomisti Raymond Fisman i Edward Miguel, proučavajući neplaćene parking kazne diplomata pri Ujedinjenim nacijama u Njujorku.
Do promjene režima sprovođenja pravila 2002. godine, diplomatski imunitet praktično ih je štitio od prinudne naplate. Svi su djelovali u istom gradu i sličnim okolnostima, ali su razlike među predstavništvima bile velike.
Diplomate iz zemalja sa višom percipiranom korupcijom u prosjeku su gomilale više neplaćenih kazni. Među najizraženijim primjerima bili su Kuvajt, Egipat, Čad, Sudan i Bugarska. Nasuprot tome, Danska, Norveška i Švedska u periodu prije strože primjene pravila nijesu imale evidentirane neplaćene prekršaje.
Potom su vlasti dobile mogućnost da oduzimaju diplomatske tablice vozilima sa nagomilanim neplaćenim kaznama. Ponašanje se naglo promijenilo: u konačnoj objavljenoj verziji istraživanja autori navode prosječan pad neplaćenih prekršaja veći od 98 odsto.
Pouka je da na ponašanje utiču i društvene norme i vjerovatnoća da će kršenje pravila imati stvarne posljedice.
Kada se posumnja u istraživanje o poštenju
Harford izdvaja i posebno ironičan slučaj: rad o smanjenju nepoštenja koji je kasnije povučen zbog problema sa podacima.
Studija iz 2012. tvrdila je da ljudi iskrenije popunjavaju formular ako izjavu o istinitosti potpišu na početku, umjesto na kraju. Takvo rješenje djelovalo je jednostavno i primjenjivo u poslovanju i javnoj upravi.
Međutim, istraživači Uri Simonsohn, Leif Nelson i Joe Simmons, poznati kao tim Data Colada, iznijeli su dokaze koji, prema njihovoj analizi, ukazuju na manipulaciju podacima u dvije studije unutar tog rada.
Jedna je bila povezana sa radom Dana Arielyja, a druga sa Francescom Gino. Kako prenosi Financial Times, Ariely negira da je mijenjao podatke i tvrdi da ih je dobio od treće strane, dok Gino odbacuje optužbe i navodi da za uočene nepravilnosti postoje nevina objašnjenja.
Povlačenje rada i navodi o manipulaciji podacima ne utvrđuju sami po sebi ko je odgovoran za njihovu izmjenu. Harford, međutim, u ovom slučaju vidi ozbiljan razlog da se preispita koliko nauka može da se osloni na povjerenje bez provjere.
Za kompanije i institucije iz ovih primjera proizlazi praktična poruka: položaj, ugled i potpisana izjava nijesu dovoljna zaštita od zloupotreba. Povjerenje treba da prati sistem provjera i odgovornosti koji važi i za ljude na vrhu.
Izvor: Financial Times, Tim Harford — prevod i novinarska obrada za Investitor, uz provjeru u izvornim istraživanjima.
