U javnosti je odjeknula vijest da je brutalno pretučena pjevačica Aldina Babić, vijest koja je otvorila opet diskusiju koliko košta ženski život?
I dok po društvenim mrežama javno čitamo komentare kako je Aldina zaslužila batine, kako žene jedino razumiju jezik batina i more sličnih izjava gdje se nalazi opravdanje za nasilje, zaista mi je nezamislivo i podsjetnik da žene, ne samo u Bosni i Hercegovini već i regionu, nemaju skoro pa nikakvu pravnu zaštitu i da je posve normalno pročitati vijest o femicidu i nastaviti dalje s danom.
Žene u Bosni i Hercegovini odgajane su tako da je sramota izaći iz bračne zajednice, jer zaboga šta će mahala reći, odgajane su tako da je sramota prijaviti nasilje, jer kud ćeš to činiti, sama si ga birala. Odgajane smo tako da šutimo i trpimo sve ono što je opće neprihvatljivo za jednu ženu. Otuda i ovako veliki broj femicida. Sigurne kuće su nam pune zlostavljanih majki s djecom bez daljnjeg rješenja statusa. Dokle će naša vlada ignorisati ovakve slučajeve i pod pritiskom javnosti proglašavati Dan žalosti za žene koje su brutalno ubijene. Hoćemo li 365 dana živjeti u žalosti, jer svako malo jedna žena bude brutalno ubijena.
Nasilje nad ženama toliko je normalizirano da ne pobuđuje ozbiljniju reakciju šire javnosti. Kada bi problem nasilja nad ženama bio normaliziran samo u široj javnosti, problem bi imao šanse biti sistemski rješavan. Javnost se treba osvijestiti. Ma koliko u nevjerici čitali komentare da je ona njega izazvala, primjerice time što je imala ljubavnika ili nakon okončane veze s njim našla novog partnera, takve stavove moguće je mijenjati. Moguće je postići društveni konsenzus o nultoj stopi tolerancije na nasilje i o tome da je za nasilje uvijek odgovoran nasilnik, a ne žrtva. Moguće je osvijestiti ljude o tome kako fatalni ishodi najčešće nisu tek incident ili moment pomračenja uma inače divnog čovjeka, već posljedica kontinuiranog nasilja koje taj, navodno divni čovjek, dugo vrši nad svojom sadašnjom ili bivšom partnericom.
To što su nam javnopravni djelatnici zabrinjavajuće needucirani po ovim pitanjima je, opet, problem sistema i manjka političke volje da se provode stalne i kvalitetne edukacije javnopravnih djelatnika o problemu nasilja nad ženama u intimnim partnerskim odnosima. To što ne provodimo ozbiljne procjene rizika u kojima je fokus na kontrolirajućim ponašanjima kao jednom od ključnih indikatora fatalnih ishoda nasilja nad ženama u intimnim partnerskim odnosima je, opet, problem sistema i manjka političke volje. To što nam se kontrola zaštitnih mjera u najvećoj mjeri temelji na informacijama koje nadležni organi dobivaju od žrtve, također je problem sistema i manjka političke volje. Šta je opšta mjera zabrane približavanja na 50 metara, kako se kontroliše, ko to kontroliše, prati li se nasilnik nekim uređajem za praćenje ili se očekuje da će žrtva nasilja nazvati policiju i dobiti zaštitu dok je njen potencijalni ubica na 50 metara od nje i prilazi joj? Ako ga uopšte i uoči dok joj se naprosto ne pojavi pred očima.
Svako ko je savladao osnove iz područja borbe protiv nasilja nad ženama zna da su već prijetnje zabrinjavajući indikator budućeg počinjenja nasilja, a kamoli višestruka djela nasilja, koje uključuju prijetnje i zarobljavanje. Ko je iole edukovan u ovom području, može pomisliti da bi zabrana prilaska na 50 metara bila ozbiljna prepreka u ovakvom, obzirom na prijašnje ponašanje, ne tako neočekivanom napadu.
Ni jedna više. Kako da ne, ni ne brojimo više. Epidemija nasilja nad ženama ne jenjava, a fatalni ishodi ove godine ukazuju na zabrinjavajuće trendove brutalizacije nasilja. Ma koliko dobar dio slučajeva fatalnih ishoda i femicida bilo moguće spriječiti, čudimo se i sablažnjavamo dok se uvjeravamo da nismo mogli znati, jer bio je dobar komšija, nije se moglo spriječiti. A znamo da jeste – zatvaranjem nasilnika.
Samra Menzilović za “Azru”: Pošto košta ženski život? appeared first after Azra Magazin.
Izvor: ( azra.ba / ffmo.ba )