Dolazak toplijih dana u glavnom gradu Bosne i Hercegovine redovno sa sobom donosi i medijske naslove o bliskim susretima građana sa zmijama, što nerijetko stvara neutemeljenu paniku o navodnim “najezdama” u urbanim zonama. O tome da li je strah opravdan, koje vrste zapravo žive oko nas i kako se ponašati prilikom susreta sa ovim često pogrešno shvaćenim životinjama, u emisiji “Sarajevsko jutro” govorila je Emina Šunje, istaknuta biologinja, herpetologinja i ekspertica za biodiverzitet. Ona je odmah na početku razbila najčešći privid o drastičnom porastu broja zmija u gradu, objašnjavajući da se radi o prirodnom demografskom procesu unutar stabilnih populacija koji je direktno vezan za njihove biološke cikluse.
“U ovom periodu, naročito u drugoj polovini maja, pa recimo do prvih desetak dana juna, aktivnost zmija se intenzivira uslijed potrebe za parenjem zbog čega ih češće viđamo. Ta povećana frekvencija susreta vezana je uglavnom za potragu za partnerom. Ali da ih ima više, ne bih rekla. Mislim da je taj broj konstantan.”
Na kretanje zmija i njihovo približavanje naseljima uveliko utiče i ljudski faktor, odnosno način na koji upravljamo prostorom oko nas. Redovno održavanje zelenih površina u prigradskim dijelovima Sarajeva igra ključnu ulogu u regulisanju njihove brojnosti i kretanja, jer zmije prirodno koriste zarasle i netaknute koridore za migraciju. Kada govorimo o vrstama koje naseljavaju Kanton Sarajevo, situacija je prilično jasna i stabilna – prisutno je ukupno šest autohtonih vrsta zmija, od kojih su čak četiri potpuno bezopasne neotrovnice (smuk, smukulja, bjelouška i ribarica), dok su samo dvije otrovne – poskok i šarka.
“Od ovih neotrovnih imamo dvije vodene zmije i dva ‘udava’, zato što dave svoj plijen. Od vodenih imamo bjeloušku i ribaricu i to su evolutivno najnerazvijenije zmije. One su vrlo primitivne i jako se boje čovjeka. U većini slučajeva kad pokušate uhvatiti vodenu zmiju, neće vas ni pokušati ugristi – pravit će se mrtva.”
Dok neotrovne vodene zmije poput ribarice imaju stabilne populacije duž samog toka Miljacke i često plaše prolaznike, terestrične (zemljane) vrste uglavnom biraju šumovita područja. S druge strane, kada su u pitanju otrovnice, šarka je izuzetno rijetka i primarno vezana za planinske populacije, dok je poskok znatno češći i prilagodljiviji različitim staništima. Iako poskok stabilno živi na divljim padinama oko grada, poput Darive ili ispod Špicaste stijene, dešava se da uslijed potrage za partnerom ili širenja teritorije pojedinačni primjerci zalutaju i u sama gradska naselja poput Čengić Vile ili Alipašinog Polja, no to su isključivo rijetki i izolovani slučajevi.
“Zmije koje su neotrovne su uglavnom tanke, debljina tijela im je konstantna i duge su preko metar. Dok su zmije otrovnice uvijek kraće, uglavnom oko 70 centimetara, zdepaste su i onako trome. Isto kao da znaju da su otrovne, pa se neće ni pomučiti da pobjegnu brzo.”
Najveći problem u odnosu između ljudi i zmija predstavlja panika, koja često vodi do pogrešnih i opasnih reakcija. Struka naglašava da je osnovno pravilo prilikom susreta sa zmijom – ostati smiren i zaobići je, jer ona prva želi izbjeći svaki kontakt sa čovjekom. Poseban oprez savjetuje se planinarima, a naročito beračima šumskih plodova i ljekovitog bilja, jer zmije ne vole ekstremne vrućine kako se u narodu misli, već toplo i vlažno vrijeme (poput onog pred kišu) kada se skrivaju u visokoj i bujnoj travi radi očuvanja vlage.
“Moj savjet je samo ostati miran i pomaknuti se, dati joj vremena da ode gdje je krenula. Nikako ne bismo trebali igrati se s njom i hvatati je. Ako nemate iskustva, možete povrijediti tu istu zmiju, zato je najbolje ne dirati i svako svojim putem, definitivno.”
Ukoliko ipak dođe do nesretnog slučaja i ugriza otrovnice, ključno je znati ispravan protokol i izbjeći opasne narodne lijekove poput isisavanja otrova ili zasijecanja rane. Potrebno je odmah imobilizirati i fiksirati povrijeđeni ekstremitet kako bi se maksimalno smanjila cirkulacija i usporilo širenje otrova prema vitalnim organima, te što hitnije potražiti ljekarsku pomoć. Ugriz poskoka, koji je najotrovnija zmija Evrope, jeste izuzetno bolno iskustvo sa koktelom hemotoksina i neurotoxina, ali za zdravu odraslu osobu u pravilu nije smrtonosan, dok predstavlja ozbiljnu opasnost za malu djecu, starije osobe i hronične bolesnike.
“Ja sam, nažalost, imala priliku da me ugrize poskok i vrlo je bolno iskustvo, ne možete se ni pomjeriti iz kreveta danima. Ali u principu nije smrtonosno za zdravog čovjeka. Najbitnije je da se dođe do pomoći što prije, jer što se dalje odgađa primanje protivotrova, to će biti duži oporavak.”
Bosna i Hercegovina je sa svojih 14 vrsta zmija herpetološki izuzetno bogata država zbog susreta mediteranske, kontinentalne i alpske klime, što privlači čak i strane turiste koji su spremni platiti visoke iznose kako bi na našim planinama vidjeli rijetke vrste poput planinskog šargana. Da bi se razbio bespotreban strah i podigla ekološka svijest građana, Emina Šunje je sa kolegama i BHRT-om snimila edukativni dokumentarni film “Gmizavci Sarajeva – živjeti sa zmijama”, koji je dostupan na YouTubeu i u kojem je svakoj vrsti detaljno posvećeno nekoliko minuta s ciljem boljeg razumijevanja i suživota.
“Ne moramo ih voljeti, ali trebamo poštovati ne samo zmije, nego i svako živo biće, i to je jedini način da živimo u harmoniji sa našim okruženjem. Pozivam građane da uzmu sebi nekih 45 minuta vremena koliko traje sam dokumentarac, nauče nešto novo i razbiju te strahove.”
Gostovanje pogledajte na linku ispod: